Naivna

pocetak i kraj

krenula sam ispocetka. barem sam tako mislila sve dok se on nije pojavio. opet. praznim pogledom sam buljila u pod i pokusavala se prisjetiti sna... zvuk njegovog auta. dizem pogled i u nevjerici gledam. on otvara vrata i pita me da li zelim da me poveze... ne, to se ne dogada. ne sad, kada je napokon izisao iz moje glave. kada sam konacno zaboravila koliko se lijepo osjecam pored njega. naravno, on nema pojma koja je oluja u meni. nabacim lagani smjesak i prihvacam poziv. ne zelim da primjeti da mi srce brze kuca. zatvaram vrata od auta i krecemo. toliko toga mu zelim reci. a ne smijem. za vrijeme voznje ispituje me kako mi je u zivotu. kad bi barem znao. da li bi me probao spasiti? ne... ne bi imao snage za takvo nesto. odgovaram mu kako je sve ok i trudim se promijeniti tu izlizanu temu. on ne odustaje. kako da mu kazem da prestane? dozivljavam to kao lagano kidanje mog srca. kratko mu odgovaram dok nervozno trazim cigarete po torbici. on vozi sve brze i brze. moram mu reci prije nego dodemo do kraja. zelim da zna kako mi je. zelim znati kako je njemu. iskreno. ne zelim slusati sve te automatizirane odgovore koje imamo pripremljene na vec dobro poznata pitanja. moram znati da li me voli. vjerovala sam u to, ali moja se vjera izgubila na putu u zivot. na kraju svega mozda me i voli, mozda i ja njega volim, ali mi to nikada necemo priznati. barem ja necu, jer cu izgubiti sve sto imam. a imam toliko malo. nasla sam cigarete. sad trazim upaljac. primjecuje da sam se razbacala na sve strane te izgovara nesto sto necu nikada zaboraviti. LJUBAVI, imas upaljac u mojoj jakni, u lijevom dzepu. kada je shvatio sta je rekao, u strahu je cekao moju reakciju. nastala je tisina. cula se samo skripa kocnica i udarac. zavrsili smo ispod kamiona. u trenutku koji smo i ja i on cekali. u onom trenutku kada sam napokon znala. nisam mu stigla reci. dosli smo do kraja, a on nije saznao da je bio ljubav mog zivota.

jedino zajednicko u nasim zivotima su naslovi u novinama i osmrtnice, jedna pored druge.

danas je nedjelja? znaci sutra opet na posao.. :( ... odvratno..
ne znam kaj bi pisala i ne znam kaj da radim, pa piskaram bezveze..
kako se osjecam? pa nikako i svakako.. euforicno..
stvarno nemam pojma. da li mi se ovo sad svida? pa bas i ne.. radim i doma sam.. wow.
zeljela bi promijeniti svijet.. organizirati mir, slobodu i srecu. kao prvo, ukinula bi pare. sve bi bilo besplatno. radili bi svi jer bi to znacilo opstanak. svatko bi radio sve. po grupama. cak i ja, da se ne misli da bi ja mirno sjedila. i novac nam ne bi bio potreban. svatko bi imao koliko mu treba, koliko zeli. pohlepe ne bi bilo jer bi svi bili zadovoljni. svi bi imali jednako i po volji. umjesto zatvora postojale bi razne udruge koje bi odredene pojedince naucili i pomogli im kako biti sretni. u slucaju ubojstva druge osobe, postojale bi terapije i briga o tim ljudima koji su ubili da ih se izvede na pravi put. nitko ne bi bio gladan i sam. kad bi to barem moglo postojati.. ljudi bi samo ucili kako povecati ljubav i srecu, kako poboljsati nas svijet..
ah, kako sam naivna.. u realnosti, ljudi su pokvareni i sebicni i pohlepni. nista drugo. mozda su previse puta bili povrijedeni?

mijenam temu jer me samo baca u depresiju.

moj zivot me baca u depresiju.

jebena depresija.

depresija-koja glupa rijec.

presing? DIPRESING? pritisak? tjeskoba? tablete? droga, alkohol..
-ocito ne mijenjam temu-
najlakse se je ubit u necemu i tako zivjeti.. kako onda vrijeme brzo prolazi.. zar mi ne bi trebali trositi vrijeme za korisne stvari ili cemo samo cekati da zivot brzo prode i da brzo dode smrt.. i kaj onda? pa nismo stvoreni da bi jednostavno umrli. zato i postoji vrijeme i zivot..
ali ne... mi samo mislimo o novcu i kako ga zaraditi ili dobiti.. jer jedino na takve nacine nadoknađujemo ono kaj nam stvarno treba a to je ljubav. i nista drugo.ili neki misle da je lova sve. kako se tek ti varaju.. na kraju zivota ce umrijeti sami okruzeni gomilom stvari i papirnatim novcanicama. ha, koja sreca..
zar je savjest nestala? gdje je vasa savjest? zar vas je briga samo za sebe? pa i u ljubavi? kaj je tu dobro? ne kuzim.. vjerujem da sva živa bića razlikuju dobro od loseg, pa ipak popustamo zlu. uvijek popustamo onom losem. i losim ljudima. jer je tako lakse, zar ne?lakse je ukrasti nego zaraditi.. lakse je ubiti nego rijesiti problem.. lakse je lagati nego reci istinu jer ona vrijeda, a vrijeda zato jer govoris osobi ono kaj ne zeli cuti jer ipak mozda ima svijest koja joj govori EVO vidis da je to lose. da svi radimo kako treba istina ne bi bila losa. istina bi nas poticala naprijed. davala nam snagu. ovako nas samo ljuti. jer nas vraca u realnost.
treba pronaci barem jednu stvar koja nas tjera naprijed. u ovom paklu od svijeta. toliko od mene. tko zna kad cu se vratiti?